02 prosinca 2010

BIOGRAFIJA

Duje Jurić rođen je 18. travnja 1956. godine u Rupama. Umjetničko obrazovanje započinje 1971. godine u Centru za dekorativno i industrijsko oblikovanje u Splitu, a nakon završene treće godine upisuje se u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, gdje je i maturirao 1976. godine. Diplomirao je 1981. godine na Odsjeku za slikarstvo Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Vasilija Jordana.

Nakon studija radi i djeluje kao slobodni umjetnik, a od 1984. godine bilježi i prve samostalne izložbe u zemlji i inozemstvu. Bio je stalni suradnik majstorske radionice prof. Ljube Ivančića i Nikole Reisera od 1982. do 1985. godine, a krajem osamdesetih surađivao je i s Julijem Kniferom pri realizaciji njegovih murala u južnofrancuskom gradiću Séte (1889. i 1990., Villa Saint - Claire). Suradnja se nastavila i iduće godine u Dijonu, gdje je Duje Jurić imao i svoju prvu samostalnu inozemnu izložbu. Iste godine (1990.) Jurić je boravio u Brightonu, gdje je izlagao na skupnoj izložbi Corn Exchange pod nazivom Crossing over (suvremeni umjetnici iz Brightona, Zagreba, Poznana i Brna).

Paralelno uz slikarstvo koje mu je primarni medij umjetničkog izražavanja, Duje Jurić radi i kao restaurator (od 1977. – 1993. kao vanjski suradnik Restauratorskog zavoda Hrvatske, suradnik zbirki i privatnih kolekcija moderne i suvremene umjetnosti). Od 1986. do 1988. godine surađivao je u projektima 'Kugla glumišta', kao scenograf ili priređujući slikarske izvedbe. Nekoliko mjeseci 1991. godine radio je kao suradnik Galerie Hoffman u Görbelheimer Mühle, kod Frankfurta na Majni.

Boravci (studijski, izlagački, privatni) u Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj, Italiji, Albaniji, Španjolskoj, Poljskoj, SAD-u, Mađarskoj, Češkoj, Švicarskoj, Sloveniji i Indiji ostavili su neposredan trag na njegovo profesionalno napredovanje i umjetnički izričaj.

Do 1993. godine radi kao vanjski suradnik Hrvatskog resaturatorskog zavoda, a 1999.-2000. godine u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu kao kustos-restaurator. Od 2000. godine radi kao docent na ALU u Zagrebu, a danas na katedri za crtanje i slikanje u zvanju izvanrednog profesora.

U trideset godina umjetničke prakse izlagao je na šezdesetak samostalnih i stotinjak grupnih izložbi, izveo nekoliko akcija i sudjelovao u nizu umjetničkih projekata, među kojima se najviše ističu njegovi ambijenti (svjetlosne instalacije) kao i scenografsko-slikarski radovi u okviru projekata 'Kugla glumišta'.

174 L

GALERIJA PM, 2.–21.12.2008.

... ja sam i tu sve gledao
očima slikara i radio stvari
koje se u fotografiji ne smiju!
(Man Ray)

Naviknuti na Jurićeve geometrijske forme, svjetlosno manipulirane ambijente te reduciranost oblikovnog i slogovnog jezika akrila na platnu, fotografski portreti, koje autor ovdje izlaže, istovremeno nas zbunjuju ali i intrigiraju.

Ekstenzivan naziv izložbe, izveden matematičkom logikom, glasio bi 100 LEF + 72 LP + 1PP + 1PS, budući da predstavlja 100 lica portretiranih en face, 72 u profilu, 1 psa i 1 skulpturu. Prema tehnici i vremenu nastanka fotografski portreti podijeljeni su u dvije serije. Friz predstavlja jednu seriju i sastavljen je od 74 lica u profilu koje je Jurić snimao periodički i nasumično od 2002. godine. Fotografije su nastale analognim fotoaparatom a ovdje su prikladno (spram prostora) uklopljene u friz (isprint na platnu, 60x1200 cm). Drugu seriju obilježava niz od 100 en face portreta (digitalni print na podlogu, 60x40 cm) nastalih u protekle 2 godine. Ovi portreti snimani su digitalnim fotoaparatom i određuje ih krupni kadar.

Jurićev motiv je u obje serije isti – life spontani portreti. U svim portretima ograničava se na tri varijante kadra – en face, profil ili snimak iz žablje perspektive. Obrada fotografije je minimalna (naknadno pre-kadriranje i montažna obrada u svrhu izlaganja). Kontekst nastanka i vremenski faktor je jednak – nasumičan. I uzorak ljudi je jednak – umjetnici, povjesničari umjetnosti, studenti, drugi likovnjaci i kulturni djelatnici… No, ono po čemu se serije razlikuju jest Jurićev likovni tretman, tj. pristup.

Preklapanjem lica u profilu te ritmičkom izmjenom (slaganjem) jednako orijentiranih i kadriranih lica tamnije i svjetlije puti postignuta je u frizu portreta određena uniformiranost, odnosno dojam zajedničkog portreta. Profil, kao dobar pokazatelj karaktera i izraza subjekta, u vizualnom smislu ima i snažan grafički efekt, jer se interes portretiranog subjekta prenosi s lica na obris koji stvara profil (grimasa, osmijeh…). Ne manje važan segment ovih fotografija jest očita prisutnost humora, emocija ili čak cinizma.

Digitalne portrete obilježavaju vizualne senzacije postignute varijacijama umjetnog i neočekivanog izvora svjetla. Rasvjetno tijelo koje je na nekim portretima upereno odozdo na lice subjekta stvara neprirodne sjene, a dramatičnim osvjetljenjem portret dobiva potpuno nove, neočekivane značajke. Izraz subjekta je gdjekad demonski, a dojam portreta svakako je tajnovit. Na nekolicini primjera, gubitkom fizionomijskih detalja (ovisno o snazi svjetlosnog efekta) portret naglašava neke neodređene, nasumične oblike i strukture. Bitni elementi lica anuliraju se i zamjenjuju krajnjim suprotnostima, tj. apstraktnim vizualnim oblicima (izobličene mrlje). Tim postupkom postignut je dodatan teatralni učinak. Neki su pak portreti nastali u uobičajenim uvjetima (sobna rasvjeta) pa su te vizualne senzacije mnogo manje, no do izražaja dolazi prvenstveno karakter subjekta. Neki od ovih primjera samostalnih en face portreta (noćni snimci), podsjećaju na fotografije Naomi Savage (primjerice Dijete, 1965.). Njena je fotografija doduše analogna i dobivena starom tehnikom manipulacije istodobnog eksponiranja i razvijanja na koju su rukom dodavani toneri. No vizualni efekt je isti!

Obje je serije Jurić napravio vođen idejom o bilježenju konstatacija, to jest dokumenata vremena. No svaka fotografija, odnosno preobrazba fotografija u friz ili ritmički niz, ovdje mijenja (dobiva) posve novo tumačenje.

Ideja i interes umjetnika u čitavom ciklusu 174 L proizlazi iz dva izvora. S jedne strane to je konstantno promišljanje i proživljavanje situacija, tj. konteksta i interakcija u kojima su portreti nastali (otvorenja izložbi, okrugli stolovi, predavanja i slično), a s druge strane to je istraživanje mogućnosti i varijacija fotografije, te pokušaj manipulacije slikarskim efektima, što zajedno možemo staviti pod isti nazivnik – estetičke igre.

Doživljaj ovih portreta, kao i njihov nastanak, sasvim je individualan. No, ono što je očito, »Jurićeva lica« govore više o intuiciji, sferi unutrašnjeg osjećanja autora, širokoj slobodi interpretacije subjekta nego o mogućem psihologijskom istraživanju portretiranog subjekta. Tretman subjekata većinom je neformalan, pri čemu se autor ni najmanje ne opterećuje uvjetima u kojima portret nastaje.

Fotografija, kao vrlo naglašena subjektivna izražajna forma, u slučaju Duje Jurića usvaja se kao jednostavan dešifrant njegova umjetničkog izraza. Koliko dobar portret ovisi o zanimljivom izrazu i specifičnostima fizionomije lica, toliko ovisi i o autorskoj odvažnosti, inspiraciji, bolje rečeno njegovoj intuiciji i vizualnoj inteligenciji.

Poanta portretne fotografije jest da ona uhvati osobnost subjekta, koristeći mogućnosti osvjetljenja, pozadine i postava. U ovom slučaju, pozadina je negirana, postav nije presudan, a osvjetljenje je ključno i igra odlučujuću ulogu.

Konačno, u vremenu kada suvremena portretna fotografija nosi komercijalan predznak, umjetničko promišljanje i moguća intervencija u tradicionalno shvaćanje ove teme svakako je zanimljiva pojava.

Although the camera is
an observation station,
the act of photographing is
more than passive observing.
(Susan Sontag)
Irena Gessner

Izvori:
R. Michael Peres, Focal Encyclopedia of Photography, Focal Press, Elsevier, 2007. Ive Šimat Banov, Marija Braut, fotografije 1967.-2005., Prometej, Zagreb, 2006. Robert Caputo, Umijeće fotografiranja, ljudi i portreti, National Geographic Society, Egmont d.o.o., Zagreb, 2004. Velika knjiga o fotografiji, Time-life books (ur.), Prosvjeta, Zagreb, 1979. John Hedgecoe, Foto-priručnik, Mladost, Ljubljana, 1978. Susan Sontag, On Photography, Penguin, London, 1977. Ida Biard, Razgovor s Man Rayem, u: Spot, Galerije grada Zagreba, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, br. 3, 1973., str. 15.-16. The Camera, Time-life books (ur.), New York, 1970.

08 listopada 2009

HOMMAGE PUŽU

U sklopu ovogodišnjeg međunarodnog susreta umjetnika u Štaglincu (lipanj 2009., kustos: Vlasta Delimar) pod radnim naslovom Nepoznati energetski organizam zemlje, Duje Jurić izveo je performans Hommage pužu (Tribute to a snail).

Zašto pužu? „Moja zemlja Štaglinec“ citiram naslov akcije, u doslovnom je značenju kućica u polju, zdenac i ...okućnica - predstavlja okružje idealno za realizaciju ove zamisli jer ambijent doživljavam kao pravo mjesto- koje objedinjuje prirodne i simboličke analogije puža i njegovu ulogu vezanu uz plodnost i kretanje životnog, u neprekidnom trajanju.Metaforički, nasljednica zemlje u Štaglincu, umjetnica Vlasta Delimar asocira me na ovo malo biće koje otjelovljuje i nosi „ures pretka koji svraća na zemlju da je oplodi, te nosi sve simbole blagotvornih oluja i neba„ i na sva značenja kojim je po ljudskim vjerovanjima pojavnost puža simbolički bremenita. Vlasta se svojoj zemlji vratila i oplođuje je, na način koji je odabrala osobnim životnim pozivom, daje joj novu dimenziju, sijući u nju novo sjeme, sjeme umjetničke energije i nastojanja... (...)

(iz autorevog teksta uz performans)

AMBIJENT


KASTAV, GALERIJA CRKVICE SV. TROJICE
18.6.–30.6.2009.

Instalacija “Ambijent” najnoviji je Jurićev rad, u slijedu svjetlosnih ambijentalnih instalacija kojima se bavi u posljednje vrijeme. Rad je to koji, u odnosu na dosadašnje, u sebi sadrži sukus, sveden gotovo do minimalizma, njegove geometrijske morfologije, obogaćene, međutim sinergijom s medijima svjetla i pokreta - ali i zvuka. Sve zajedno funkcionira kao suvremena multimedijska prostorna instalacija, koja posebnom bojom (i pod posebnim svjetlom) titra, koja je pokretljiva i koja lagano zuji, pa mi, kad se nađemo u tom začudnom “Ambijentu”, imamo osjećaj da smo zakoračili u neku drukčiju dimenziju i u jedan novi svijet. Imamo osjećaj da smo uronili u nešto istovremeno i gusto i fluidno i transparentno. U nešto opipljivo – ali istodobno i nestvarno. U neku obojenu svjetlost koja ima obilježje vizije, ali i opipljive realnosti. Ali autor nas tu ne postavlja samo kao promatrače, nego i kao aktere, ostavljajući nam slobodu istraživanja; znajući da će obojeno svjetlo sigurno imati onu magičnu, privlačnu moć koja će nas aktivirati. A u trenutku kad nas aktivira, autor zna da će se promijeniti naša percepcija i transformirati prostorno-vremenska dimenzija. (...)

(iz teksta uz izložbu)
http://www.kkl.hr/kastav/?p=175&language=hr