GALERIJA PM, 2.–21.12.2008.
... ja sam i tu sve gledao
očima slikara i radio stvari
koje se u fotografiji ne smiju!
(Man Ray)
Naviknuti na Jurićeve geometrijske forme, svjetlosno manipulirane ambijente te reduciranost oblikovnog i slogovnog jezika akrila na platnu, fotografski portreti, koje autor ovdje izlaže, istovremeno nas zbunjuju ali i intrigiraju.
Ekstenzivan naziv izložbe, izveden matematičkom logikom, glasio bi 100 LEF + 72 LP + 1PP + 1PS, budući da predstavlja 100 lica portretiranih en face, 72 u profilu, 1 psa i 1 skulpturu. Prema tehnici i vremenu nastanka fotografski portreti podijeljeni su u dvije serije. Friz predstavlja jednu seriju i sastavljen je od 74 lica u profilu koje je Jurić snimao periodički i nasumično od 2002. godine. Fotografije su nastale analognim fotoaparatom a ovdje su prikladno (spram prostora) uklopljene u friz (isprint na platnu, 60x1200 cm). Drugu seriju obilježava niz od 100 en face portreta (digitalni print na podlogu, 60x40 cm) nastalih u protekle 2 godine. Ovi portreti snimani su digitalnim fotoaparatom i određuje ih krupni kadar.
Jurićev motiv je u obje serije isti – life spontani portreti. U svim portretima ograničava se na tri varijante kadra – en face, profil ili snimak iz žablje perspektive. Obrada fotografije je minimalna (naknadno pre-kadriranje i montažna obrada u svrhu izlaganja). Kontekst nastanka i vremenski faktor je jednak – nasumičan. I uzorak ljudi je jednak – umjetnici, povjesničari umjetnosti, studenti, drugi likovnjaci i kulturni djelatnici… No, ono po čemu se serije razlikuju jest Jurićev likovni tretman, tj. pristup.
Preklapanjem lica u profilu te ritmičkom izmjenom (slaganjem) jednako orijentiranih i kadriranih lica tamnije i svjetlije puti postignuta je u frizu portreta određena uniformiranost, odnosno dojam zajedničkog portreta. Profil, kao dobar pokazatelj karaktera i izraza subjekta, u vizualnom smislu ima i snažan grafički efekt, jer se interes portretiranog subjekta prenosi s lica na obris koji stvara profil (grimasa, osmijeh…). Ne manje važan segment ovih fotografija jest očita prisutnost humora, emocija ili čak cinizma.
Digitalne portrete obilježavaju vizualne senzacije postignute varijacijama umjetnog i neočekivanog izvora svjetla. Rasvjetno tijelo koje je na nekim portretima upereno odozdo na lice subjekta stvara neprirodne sjene, a dramatičnim osvjetljenjem portret dobiva potpuno nove, neočekivane značajke. Izraz subjekta je gdjekad demonski, a dojam portreta svakako je tajnovit. Na nekolicini primjera, gubitkom fizionomijskih detalja (ovisno o snazi svjetlosnog efekta) portret naglašava neke neodređene, nasumične oblike i strukture. Bitni elementi lica anuliraju se i zamjenjuju krajnjim suprotnostima, tj. apstraktnim vizualnim oblicima (izobličene mrlje). Tim postupkom postignut je dodatan teatralni učinak. Neki su pak portreti nastali u uobičajenim uvjetima (sobna rasvjeta) pa su te vizualne senzacije mnogo manje, no do izražaja dolazi prvenstveno karakter subjekta. Neki od ovih primjera samostalnih en face portreta (noćni snimci), podsjećaju na fotografije Naomi Savage (primjerice Dijete, 1965.). Njena je fotografija doduše analogna i dobivena starom tehnikom manipulacije istodobnog eksponiranja i razvijanja na koju su rukom dodavani toneri. No vizualni efekt je isti!
Ideja i interes umjetnika u čitavom ciklusu 174 L proizlazi iz dva izvora. S jedne strane to je konstantno promišljanje i proživljavanje situacija, tj. konteksta i interakcija u kojima su portreti nastali (otvorenja izložbi, okrugli stolovi, predavanja i slično), a s druge strane to je istraživanje mogućnosti i varijacija fotografije, te pokušaj manipulacije slikarskim efektima, što zajedno možemo staviti pod isti nazivnik – estetičke igre.
Doživljaj ovih portreta, kao i njihov nastanak, sasvim je individualan. No, ono što je očito, »Jurićeva lica« govore više o intuiciji, sferi unutrašnjeg osjećanja autora, širokoj slobodi interpretacije subjekta nego o mogućem psihologijskom istraživanju portretiranog subjekta. Tretman subjekata većinom je neformalan, pri čemu se autor ni najmanje ne opterećuje uvjetima u kojima portret nastaje.
Fotografija, kao vrlo naglašena subjektivna izražajna forma, u slučaju Duje Jurića usvaja se kao jednostavan dešifrant njegova umjetničkog izraza. Koliko dobar portret ovisi o zanimljivom izrazu i specifičnostima fizionomije lica, toliko ovisi i o autorskoj odvažnosti, inspiraciji, bolje rečeno njegovoj intuiciji i vizualnoj inteligenciji.
Poanta portretne fotografije jest da ona uhvati osobnost subjekta, koristeći mogućnosti osvjetljenja, pozadine i postava. U ovom slučaju, pozadina je negirana, postav nije presudan, a osvjetljenje je ključno i igra odlučujuću ulogu.
Konačno, u vremenu kada suvremena portretna fotografija nosi komercijalan predznak, umjetničko promišljanje i moguća intervencija u tradicionalno shvaćanje ove teme svakako je zanimljiva pojava.
R. Michael Peres, Focal Encyclopedia of Photography, Focal Press, Elsevier, 2007.
Nema komentara:
Objavi komentar